GRAMMATA (en croate)

CROATE :

GRAMMATA

(Τα γράμματα)

Posvećeno Vinku Kaliniću


"Zeleno i tiho mjesto, sred planina
u malenoj i tihoj luci!"


Samuel Taylor Coleridge
Strahovi u samoći



I.

Vinko, prijatelju moj,
Morfej nam daruje višak svojih snova
da svake noći pronađemo vrstu riječi
što drži ljude zbijene jedne nasuprot drugih.

Mi volimo tuge
u nasmijanim očima
onih koji su nam dragi, jako dragi,
koji plaču kad dan nestaje
i umire.

Prijatelju samilosne dobrote,
mi ne vidimo
uspijeh u očajnom natjecanju.

Vinko, kako je dobro znati
da postoje anđeli što čitaju misli
svih duhova koji nastanjuju prostranstva svemira,
one osjetljive duše, umiruće
a opet racionalne i besmrtne.

Mi što se divimo nepokolebljivoj odanosti,
nenadmašivoj lojalnosti,
poput psa kralja Lysimachusa
što je dijelio sudbinu svoga gospodara
skočivši i u vatru
kad je mogao tako lako
pobjeći.


II.

Zašto, prijatelju, želiš ostati
tako neprilagođen ovom svijetu,
izraziti se uzvišen, kao Bog?
Pun razigranog pretjerivanja,
jezikom halucinacija Pseudo-Denisa
koji ni sam nije mogao podnijeti svoje ime.

Biti čist, poput benzina
za sve što živi, za sve što je istina!

Kako imenovati neimenovano,
kako vidjeti nevidljivo,
izraziti ono što izmiče našim osjetilima?


III.

Ovo su moje misli noćas, prijatelju moj,
dok šaram po vatri ognjišta što tinja
U ovoj kući koja odiše srećom -
jednostavnom, svakodnevnom.
Slušam, kako u proplancima
o dalekom snu pjeva snijeg,
osluškujem blago pucketanje
mozaika od mraza na prozorima
okrenutim bijeloj kopreni što treperi pod nebesima.


IV.

Supstanca
Vrijeme
Vječnost
Broj
Poredak
Veličina...

Mašta puna zanosa,
jednostavnost titrajućih oblika,
uglađen dekor,
uzbuđenje unutarnje jasnoće!

U fascinantnoj priči iskre,
u staroj kući
što snažno miriše na dunje
koje smo spremili na stare ormare
prekrite zastorima
što su ih tkale naše bake.



V.

Tinja duh ljepote sna
poput užarenog svjetla prigušene noćne lampe,
isprepličući se sa sjenama
što dolaze kroz zatvorene prozore.
A duša, sprečavajući protok blistavih misli
leži umorna, u zamkama od riječi,
žudeći za prozirnom lakoćom neba.


VI.

O, tmino svjetlija od svjetlosti,
o, nemogućnosti božanske vizije,
daj mi pjesmu!
Protresi stabala,
pokreni srce od kamena!
Učini me Mansuetom
što blagom rukom budi
tvrdoglavi bijes ljudi!


VII.

Pjesma je, prijatelju moj,
to ponovljaj sebi,
u našim srcima uvijek budna
u krikovima što dolaze s polja
za one koji u jecajima mogu čuti:

Znati je ljubiti!
Ljubiti je znati!



Athanase Vantchev de Thracy

Paris, France

09. 03. 2011.

Traduit en croate par Vinko Kalinic