VOLUPTE INASSOUVIE (en croate)

VOLUPTE INASSOUVIE

Neutažena želja



"A ovdje je sada beskrajna noć..."

Nikos-Alexis Aslanoglou (1931-1996), za rastanak




To bijaše, ako me pamćenje dobro služi, moje slatko dijete,
Horefto, zadivljujuće mala plaža u podnožju planine Pelion.
Ah! Kako je kiša samo padala tog oštrog dana u studenom!
Kako je samo priroda bila sumorno mrtva,
kao što je sve bilo teško u olovnoj nostalgiji!

Duša je treperila iza zatvorenih prozora,
Niti jedan kafić otvoren!
Vratiti se natrag? Ali to nije rješenje!
A mi smo očajnički pokušavali, tvrdoglavo, ponizno,
kiklopski teško,
ljuti na sebe i shrvani tugom,
pronaći neka vrata koja će se napokon otvoriti.

Odjednom su veseli glasovi dotakli naše pružene ruke,
odjednom su tajanstvene riječi
pale na naše molećive trepavice!

I mi potrčasmo, otvorili smo osvijetljena vrata.
Uđosmo!

Bijaše to neizreciva čarolija!
Bio si tamo prije nas, moje lijepo dijete,
s osmijehom arhanđela, blistav poput grčkog boga
u prasku svjetlosti!

I pili smo, sjedeći jedan do drugoga, u iverju smijeha,
ispijajući nepoznata jaka vina, slatka i svježa,
teška kao granit,
boje zlaćanih nijansi mandarine,
što prelijevahu se poput zelenog ljeskanja vode,
između plime i oseke,
sve do svjetlo zlatnožutog.
I u vino, moj nepoznati anđele,
stavljasmo divlje metvice i limun,
trešnje i narezane jabuke,
marelice i gorki pelin,
i bezbroj drugih šumskih plodova.


Razgovarali smo na lošem talijanskom,
omeđeni s tisuću sićušnih slapova čarolije,
što nizahu se poput niske nedokučivih tajni.
I lomilo se duboko disanje naše krvi,
poput disanja teških jesenjih rijeka
što izlijevahu svoje vode u dolini umorne večeri.

Osjetih tvoj baršunasti glas,
zaustavljen točno onamo, na dlanovima mojih ruku,
gdje su još uvijek tragovi zagrljaja i djetinjstva!

Bijaše to tankoćutan dodir, mekši od
beskrajnog neba nad Thessalianom
i prašnjavog zraka nad Peloponezom,
bogatiji od raskošnih egejskih valova
u njihovom lijenom prelijevanju.

Naginjao si se prema meni
kao stablo breskve u cvatu
šireći svoje grane pune miomirisa u proljeću.
I tvoji uzdasi, poput snopova pšenice
milovali su moje lice, kao lišćem mlade lijeske,
svojim usnama lomeći eter
pred poniznošću svojih mirisa.

Večeras se kiša razlijeva nad Parizom!
Sjedim sam u drugoj kavani, moje drago dijete,
u tupoj izmaglici izgubljenih nada,
s mislima na tebe, na tebe, moj izgubljeni anđele.

Sklapam oči i pažljivo napinjem uši!
Ponovno odjekuje proljeće u tvom plahom glasu,
razlijeva se kao nektar šarenim poljem maka
i svojom čarolijom, poput perunike, napaja moje žedne oči.

Ponovno osjećam miris dalekih bosiljka i mirte,
bijele lupine i divljih mirodija,
ponos heladskih šuma,
utočište pred požarom moga hrama,
svoje ogoljeno pjesničko biće
u vrtlogu neispunjenih želja.



Athanase Vantchev de Thracy

Pariz, 2. prosinca 2003. – U 16.35 h.

(Na hrvatski preveo
Vinko Kalinić)